Sokolac i Glasinac podno Romanije

Početkom austrijske okupacije bio je “ravno i visoko selo”, u kojem je otvorena žandarmerijska kasarna. Komandir te kasarne i njegova lijepa žena modrih očiju, glavni su likovi Andrićeve pripovjetke Žeđ. Naziv te pripovjetke liči na metaforu kojom pisac kroz utamničenog i ranjenog hajduka Lazara Zelenovića koga muče žeđu, govori o bezvodnosti Sokoca i čitavog Glasinca. Ta skoro pa sibirska visoravan kao da je sve potoke, vrela i rječice okrenula niz drugu padinu Romanije, a Sokocu ostavila tek mali potok Rešetnicu, pa i njega proguta pećina Megara. Ni ta bezvodnost i suša, ni surove zime, nisu spriječili ljude da ovo područje naseljavaju od praistorijskih vremena. Pećina Podlipe, čuva ostatke pračovjeka, crtež iz paleloita, a brojne gromile i gradine i dalje leže i čekaju da ih neko istraži i otkrije njihove tajne.

Sa tih gromila kamen su uzimali svi koji su dolazili i nešto gradili, od Radenovića-Pavlovića, preko Hranića i Kosača, do turskih osvajača. No gromile su opstajale i ostajale skrivajući svoju priču, sve dok austrougarski okupator nije gradeći put od Sarajeva prema Rogatici i Višegradu slučajno svijetu otkrio Glasnačku kulturu, najznačajniju grupu starijeg gvozdenog doba na Balkanu. Narodu dobro poznate gromile, “grčki bunari” i predanje o “grcima” koji su sa Glasinca pobjegli na Ilindan po “kori”, dobile su naučno objašnjenje i pojašnjenje. Prekopane su brojne nekropole, pronađena oruđa, oružja i nakit što je bilo dovoljno da se ta grupa ilirskog plemena Autarijata nazove Glasinačkom kulturom. Najznačajniji predmeti odneseni su u Beč, a među njima su najpoznatija bronzana Glasinačka kolica.

Legendu o velikom jezeru koje je nekada bilo na Glasincu, zapisao je Čeh dr Ćiro Truhelka arheolog i istoričar umjetnosti, boraveći na ovim prostorima pred kraj 19. vijeka, zabilježio je pričanje naroda o jezeru na Glasincu koje je bilo toliko da su njime i brodovi plovili. Da tu možda ima istine smatrao je ne zbog predanja već zbog mulja kojeg je bilo na dosta mjesta.

Glasinac se u pisanim izvorima spominje pri put u darovnici bosanskog kralja Dabiše iz 1394. godine i to u kontekstu pobjede bosanske vojske nad Turcima u bici na Glasincu. Rečenicu “kod crkve na Glasincu, ili crkve Glasinac” možemo pronaći u dubrovačkim spisima. Oko otkopanih temelja srednjovjekovnog hrama, brojni su stećci, taj osoben svjedok prošlosti ovih krajeva. Samo na nekroploi oko ostataka crkve ima ih preko tri stotine. Jedna takva u Luburić polju upisana je na Uneskovu listu svjetske baštine.

Ima nešto u tim silnim grobljima i humkama u ovom kraju. Čak i oni najnezajažljiviji nisu ih uništavali i urušavali, ni koristili te velike kamene blokove za izgradnju. Pojedini naučnici i istraživači glasinačke kulture mišljenja su da je područje Glasinca bogato nalazištima jer je plemenu Autarijati bilo neka vrsta svetilišta gdje su sahranjivali mrtve, sa svim njihovim predmetima. Srednjovjekovini stećci, groblja imućnih i vlastele leže po poljima glasinačke visoravni.
Da groblja nisu svjedočanstvo smrti, već dokaz života potvrđuje i “novovjekovna nekropola”, Vojničko spomen groblje “Mali zejtilnik”, gdje oko crkve Svete Petke stražu drži oko hiljadu vojnika Sarajevsko-Romanijske regije.

Sokolac, to nekada “malo visoko selo”, kako ga opisa nobelovac, danas je nešto veća varoš izgrađna i formirana kroz dvije Jugoslavije, a posebno u drugoj. Romanija, Glasinac i Sokolac, za stanovnike ovog kraja skoro da su sinonimi. Samo ime Sokolac dolazi najvjerovatnije od osmanskih plemića koji su zbog lova sokolima nazvali Sokolići ili Sokolovići, turbe jednog Sokolića i danas stoji kraj Rešetnice. Neki opet tvrde da su visoke stijene naseljavali sokolovi, pa da je po tome i selo dobilo ime.

Postoje dva Sokoca, ne, ne mislim na kulu kod Bihaća, a ni na selo u Banatu. Postoji Sokolac koji vide oni koji samo prođu, ljeti ka moru, a zimi ka Jahorini. Ljeti uživajući u prirodi, temperaturi, crnogoričnoj šumi i hrani, a zimi strahujući od minusa i brinući ima li snijega na putu. Za Sokolac čuju kada slušaju vremensku prognozu gdje ga pomenu kao najhladijeg. Inače temperatura u Sokocu se mjeri od 1892. godine i zabilježeno je da samo u julu i avgustu nikada nije padao snijeg. U medijima se pojavljuje rijetko i najčešće ako se desi nešto loše, neka nesreća i zlo. Ljudi kada odu rijetko se vraćaju, a i ako se vrate to je da u miru provedu penziju.

Drugi Sokolac je skriven od očiju svijeta, zaboravljen i od mnogih mještana. Svakog proljeća kada minus popusti i otopi se snijeg, nada se da će biti otkriven i osvjetljen na neki nov i drugačiji način.

Soklačka crkva Sv. Proroka Ilije, koju zovu i Romanijska Lazarica, građena je kamenom crkve sa Glasinca, uključujući i reljef koji je ugrađen u pod zvonika. Kamena crkva građena je kako su se nekada i gradile Božje kuće. Veličinom i izgledom uveliko je te 1882. godine prevazilazila potrebe malog sela Sokolac i odudarala od skromnih kuća vjernika. Građena je za vječnost, graciozna i bijela na brdu koje je nekad bilo “grad”, a potom samo samo Gradac. Kakvu li je snagu i utisak ostavila na tadašnje žitelje, koji su po prvi put stajali ispred takve građevine i slušali zvona nakon vijekova tišine i mraka za turskog vakta.

Simbol borbe protiv ropstva je Starina Novak. Predanja i pjesme o njemu, kao i Novakova pećina, nepresušan su izvor ponosa svih Romanijaca. Niko ne može ni potvrditi ni demantovati je li to taj Starina Novak, u Rumuniji poznat kao Baba Novak, ni da li je četovao baš na Romaniji, ali legenda o njemu se uselila u epske pjesme i predanja i srasla sa narodom da to nikome i nije važno. Njegova pećina je tu, skrivena i zaštićena, svakom ko joj pohodi da snagu i ispuni pluća mješavinom ponosa i čistog vazduha i tako razrijeđene krvi mislima odlutaš u daleka hajdučka vremena.
Sa Crvenih stijena, pruža se pogled preko Mogrog ka Sarajevu i vrhovima brda i planina, koje su i visočije i posjećenije od Romanije, ali ni jedna nije slavnija i opjevanija guslama, uz muziku i bez nje. Putopisci za glasinačku visoravan kažu da je poput izvrnutog štita, a Romaniju nazivaju strašnom gorom punom hajduka, od Benedikta Kuprešića, koji je Romaniju i Glasinac prešao 1530. godine idući kroz Bosnu i Srbiju, preko Francuza Kislea koji opis Romanije daje 1658. do turskog pisca Elvije Čelebije koji Glasinac zove turskim imenom “Kalas”. Na njemu su bile postrojene i austrougarske trupe na čiju smotru je na Vidovdan 1914. krenuo Franjo Ferdinand.

Sva ta prošlost živi kroz predanja mještana i čeka da bude izložena u Muzeju Glasinca i Romanije. Do tada ostaje jedini muzej na otvorenom, gdje svaka gromila i humka više skriva nego što govori, a svaki stećak njemo ćuti, jasan samo onome ko zna u šta gleda. Sokolac je i ime slobode i ponosa, čiji najvrijedniji kapital i resurs ostaju ljudi koji opstaju u surovim uslovima, boreći se da i sami ne postanu surovi poput vukova, koji čuvaju Romaniju sada kada su prošla hajdučka vremena. Otvoren za one koji su spremni da izdrže zime i snjegove, ali i da prihvate gorštački narod.

Lijepa kapetanova žena iz Andrićeve priče s početka teksta u Sokolac je došla mimo svoje volje, prateći muža žandara. Ona razmišlja o blatu i surovom selu, gleda svu muku i patnju i hajduka i žandara. Pati od nesanice i želi da ode daleko od svega, sve dok ljubav i dodir voljene osobe ne ispuni njenu sobu svjetlom i učini da sve brige i more nestanu. Tako i oni koji daju šansu Sokocu i Romaniji, oni koji probaju hranu i upoznaju ljude, uvijek požele da ostanu ili bar da se ponovo vrate.

facebooktwittergoogle_pluslinkedinby feather

You may also like...

Ostavite odgovor