Pisma iz besmisla

Dragi Igore.

Nisam neki ljubitelj otvorenih pisama, a ako ću pošteno, nisam nikad napisao ni zatvoreno. Ti ovo vjerovatno nećeš nikada vidjeti. Kada bi ti poslao i otvoreno i zatvoreno, svejedno, to bi završilo u smeću. Mejl ti ne znam, a neću ni da tražim, da te ne uznemiravam sada kad imaš toliko obaveza. Opet, da šaljem tvom tati, pa da ti on proslijedi, nekako mi nepouzdano, pašće u pogrešne ruke, pa će reći da ga uznemiravam, poželjeće da se obračuna sa mnom, marginalcem. Nije mi za mene, no brinem za svoje. Razumjećeš ti to, jer ko će drugi. Da šaljem nekim portalima koji žive od napada na tvog tatu, bilo bi im drago, da još neko pljuje i da ga svrstaju u svoj tabor. To neću jer, ja nemam tabor.
Sada kada si postao oženjen čovjek pišem ti da ti čestitam i poželim sreću. Svadba velika i lijepa, vidim sve zvanice zadovoljne, slike divne. Pročitah da čekaš i dijete. Čestitam. Tvoj tata kaže da si dobar momak. Drago mi je, ako jesi. Nadam se da si bolji od tate.

U narodnoj skupštini tvoj otac zavapi kako si godinu dana bez posla, a ženi te. Pa narodu koji gleda tu skupštinu djelova jadno i bljutavo, ta kukumavka nad tvojom nezaposlenom sudbom. Opet, bez posla si a ženiš se, pa još i dijete čekaš? Razmišljam, da li ti razmišljaš o odgovornosti koja ide sa svim tim? Znaš li koliki su troškovi podizanja djeteta, a pri tome ste oboje nezaposleni? Poštujem to što si se kao stručnjak vratio iz inostranstva u otadžbinu, umjesto da kao mnogi drugi nezahvalnici ostaneš tamo gdje si otišao i da doprinostiš tuđinu. Taj tvoj čin pokazuje da si veliki Srbin, ne znam da li si visok dva metra i koliki broj cipela nosiš, ali si veći Srbin od najvećeg Baje Srbina.
Možda je nepristojno što ti pišem ovako direktno i ne persiram te, ali računam da smo približnih godina, a imamo i toliko toga zajedničkog, pa te nekako gledam kao svog sapatnika. Eto i ja sam na birou, do duše malo duže od tebe, ali kao da je to važno, kada samo mi znamo kako je to.
Nije lako nikome. Znam da se svi bore za svoje mjesto pod suncem. No nepravda nas tišti obojicu, pa kako gospođa premijer zaposli sina u Sarajevo u Elektroprenos, Špirić svog, Radmanović svoju djecu, samo ti ostade bez posla.
Kaže nekad prije par godina tvoj otac da mladi i ne samo mladi neće da rade, da posla ima, ali da su ljudi izbirljivi. Mislim da su njegove riječi bile nešto poput „Neće ljudi da rade. Ima ljudi u koji neće da rade u Laktašima, eto otidite vi sada u Trebinje i ljudi sjede ispod platana, a 300 ljudi iz Srbije beru grožđe, otidite u Potkozarje vidjećete da imate 200-300 ljudi iz Srbije beru jabuke“.
Eto to nam poručuje, i tebi i meni i hiljdama drugih. Mi smo neradici i izbirljivci i sami smo krivi za svoju sudbinu. Ne znam, ja mu nisam tako blizak kao ti, ali opet da te tako zaobiđu te državne i republičke službe, a toliki su se ovajdili i uhljebili, e to mora da te baš raspizdi. Možda da probaš da vidiš kakva je situacija sa SDS-om, možda oni imaju nešto za tebe, bar da volontiraš u Doboju, Sokocu, Palama ili Bijeljini? Kad budeš imao godinu radnog iskustva i pripravnički možeš polagati, a onda, biće biće nešto.
Što se mene tiče ja mogu i da ne berem jabuke po Potkozarju, imam ja svoje Kusače, a tamo ništa osim krompira ne rađa, pa ja za svojom srećom. No, ti bi Boga mi morao da počneš brati, ako ne zbog sebe, onda zbog maksumčeta koje očekuješ, sramota je da djetetu nešto fali. Pa polako šparaj, da se osamostališ i da budeš svoj čovjek. Da se iseliš od mame i tate, jer je mučno u zajednici, gdje je mnogo čeljadi, a malo para.

P.S.

Kroz koju godinu vidi da kao mladi bračni par uzmete kredit od IRB-a i kupite svoj stan.

Iskreno svoj, Marko Šuka

facebooktwittergoogle_pluslinkedinby feather

You may also like...

Ostavite odgovor