O BLOGU

Nema gospodara nad praznim papirom

To je shvatio svako ko je započinjao pisanje. Prazan papir koji treba ispuniti gleda i izaziva. Strašno ga je obesmisliti i ukaljati.

Sjećam se svog prvog pismenog rada. Protekla su skoro dva školska časa a ja nisam ni započeo. Drugi predaju radove i odlaze, jedni da igraju košarku, drugi nekud za svojom srećom, a ja ni makac. Stežem olovku, vrtim je i zvijeram po svima i svemu samo da ne gledam u bjelinu papira i linije koje prazne zjape i rugaju mi se. Da bar mogu da predam rad i izađem… Kao prikovan sjedim, i odmahujem svima što izlaze i dobace: Još koliko? Jesi završio? Ajde! Koliko si napisao? Nervoza raste, vremena sve manje, a ja ništa…

Da sam samo tada znao da je i veliki Njegoš imao slične muke. Da ni on nije bio gospodar nad papirom i da je svesku u koju je ispisao Gorski vijenac morao da okrene naopako i ponovo počne jer je pogriješio prvi put, a bilo mu žao da cijepa stranicu. Kažu da je i Ivo Andrić čuvao riječi i nije pisao pisma jer je štedio rečenice za priče.

Kad znaš da ni najveći nisu mogli a da ne griješe šta je očekivati od nekog poput mene malog u svemu. Šta drugo no da griješi, da briše i ispravlja, a opet da ne bude zadovoljan. Papira odavno nikome nije žao, niti se poštuje kao nekad. Jedino je ista bjelina koja je sada osvijetljena i jače sija sa računara. Opet, iako možeš uvijek ponovo, kako sada?

Ispred mene je ovaj put dvostruka praznina, prazan papir i prazan blog.

Blog ti je ona forma gdje bilo ko, piše bilo šta, jer mu je tako ćeif. Nema tu nekih definicija, ili ih bar ja ne znam i ako ima, pa za mene samim tim i nema. Tu nema novinarskih kalupa, a da ne budeš novinar dostupni su ti termini tipa bloger, frilanser i slične nove lijepe i privlačne riječi. Poprilično mistične za većinu i nikome u potpunosti jasne.

Znam samo da sam se užasavao kada mi neko kaže da sam novinar. Obesmislili su to zanimanje svi, svuda. Meni su ga zgadili američki filmovi jer su tu novinari obično dosadni tipovi koji ometaju junaka, gurajući nos gdje mu nije mjesto, a sve s ciljem da budu prvi i senzacionalni. Opet, to me nije omelo da upravo to studiram.

Da li su profesori na tim studijima u dosluhu sa filmadžijma iz Holivuda ili je to prosto tako, no i oni su se trudili da profesiju svedu na držače mikrofona koji su slobodni da robuju činjenicama jer su one svete. Malo ko je pokušavao da objasni šta su činjenice i da nas nauči odakle treba gledati.

Elem ako neću senzaciju, stranku, držanje mikrofona i kreveljenje pred kamerom, ako ne želim da vučem za rukav i čekam danima ispred kancelarija ponižavajući i sebe i sve oko sebe, jedino rješenje je blog. Ne znam, da li znam to da radim. Ne znam ni da li je nekome zanimljivo ono što ću pisati ili što sam pisao. Sumnjam i sumnjaću u sve, a najviše u sebe sama. Vječno u nekoj dilemi. Učim i radim, ne zato što vjerujem da će biti uspješno već zato što moram da produžim nadu. Ulažem u nadu koja me drži i vodi naprijed jer kada se prestanem nadati prestaću biti.

Prvi moj tekst je objavljen na portalu prijatelja i bio je u vidu komentara iskazano viđenje politike i društva Jugoslavije i Jugoslavije u malom. Obodrile su me riječi profesora koji je u svom maniru pomalo iznenađeno rekao: „pa ti imaš smisla, dobar ti je komentar.“ Nedugo potom me je upitao zašto ne pišem.

Ohrabrio me je, kao što je ohrabrio i mnoge moje kolege. Brojni su oni kojima je pomogao u prvim novinarskim koracima i uputio ih u redakcije. Tražio je da analiziramo, da pogledamo iz raznih uglova, da mislimo svojom glavom i da nađemo način da kažemo istinu. Možda je jedini koji je umjesto svetosti činjenica isticao svetost istine. Zahvaljujući njemu ja sam se usudio da pišem i težim istini. Dok sam iz kuće ponijeo ono što odzvanja duboko u meni: „pravde nema“. Možda su zato svi moji junaci izašli iz sjenke Don Kihota.

I ovaj blog doživljavam kao moju borbu sa vjetrenjačama. Pokušaj da ostanem svoj, da radim kako mislim da treba, da ne zavisim ni od koga. Neću da budem dio orkestriranog ispiranja mozga a ni da svoj život svedem na čekanje milostinje u vidu posla. Zato je ovo moj skromni pokušaj da kada neko traži nešto o nečemu, svrati i na ovu adresu i sa nje ode ako ne informisaniji, onda svakako neopterećen propagandom i neistinama.

I na kraju, da poslušam Skerlića, neka ovo bude moj prelazak sa carstva fraze na polje realnog rada.