Malinče, Plačljivica i Djevica : Strašne priče moje majke

Meksiko, zemlja tekile, marijača i telenovela. Većina se srela sa ovom kulturom prateći ljubavnu priču Marisol, Zlobnice i ostalih. Sigurno ste primjetili koliko je zastupljen kult Djevice od Gvadalupe. Da li ste se zapitali zašto je to tako? I koje su to žene Majke Meksika?

Piše: Tereza Fini

Prevod: Colleen

Majka pripovjeda uz lukav osmijeh i jednu podignutu obrvu, otkrivajući nešto strašno. „Bilo je kasno, negdje iza ponoći. Razgovarala sam sa svojim momkom na telefon i odjednom sam osjetila hladnoću. Pomislila sam da je ostao prozor otvoren.“ Riječi naviru sa majčinih usana, zadržavajući dah i očekujući reakciju. Ja kao slušam, ali ne baš stvarno; ovu priču sam slušala toliko puta.

„Jedino čega se sjećam je da sam pokušala otkriti odakle hladnoća dolazi, ali nisam mogla da se pomjerim. Bila sam zaleđena. Telefonirala sam ležeći na krevetu i bila sam kao paralizovana, ni makac. Tada sam je ugledala. Stajala je na vratima moje sobe, sva u bijelom, zureći u mene. Pokušala sam da vrisnem, ali nisam mogla.“

Prvi put ovu priču sam čula u kući moje bake. Bila je noć, a ja sam bila mala, imala sam oko sedam godina. Žene su se okupile u bakinoj dnevnoj sobi da pričaju o duhovima. „Ali to moraju biti istinite priče, “ rekla sam: „tako nešto se zapravo desilo tebi.

„Majka je nastavila: „Još pokušavam vrisnuti od straha,“ rekla je: „Ali glasa nema.
Napokon sam vrisnula. Nestala je kada je tvoj ujak utrčao da vidi šta je sa mnom.“

Da sam bila starija, postavljala bih bolja pitanja. Da li je bila lijepa? Ozbiljno. Nisam nikad vidjela duha, pogotovo Plačljivicu, najljepšu od njih. Želim da znam. („Ne sjećam se.“). – Kako si znala da je to baš ona? (“ Jednostavno sam znala!“). To je možda bio neki drugi duh ? (Jednostavno, „NE“ bi bilo sve što bih dobila.) Jesi li bila pijana? („Tereza, ne. „)

Većina latinoameričkih porodica ima svoju verziju priče o ovom istom duhu. Taj običaj je tako duboko usađen u našu kulturu, i kada moja majka o tome govori, kao da priča istoriju. Nikad nisam ni pomislila da izrazim sumnju u njene riječi o tome. To je moć vjerovanja, koje opstaje u legendi koja je široko rasprostranjena, ali potpuno neosnovano.

Roberto Kueva Del Rio - Malinče sa Kortesom

Latinoamerikanci su duhovni ljudi, prvenstveno katolici; religija je neodvojivi dio naše prošlosti i identiteta, tako da se moj osjećaj krivice zadržao i deceniju nakon distanciranja od Crkve. Članovi moje porodice su vaspitavani religiozno, ali nisu vijernici. Kao prvo, uvijek kasnimo na službu, a pravi katolik dolazi na vrijeme. Na Badnji dan, nismo nikad u crkvi, jer su odrasli ( a kasnije i mi, unuci ) spremajući tamalu, bili previše pijani da voze , a kamo li svoje grešno lice pokažu Bogu. Ali, kada sam u svojoj 27. godini ušla u Crkvu svetog Patrika, na Menhetnu, osjetila sam se blizu doma, iako sam bila 3000 milja daleko od kuće.
Tri su ikone, arhetipovi moćnih žena u Čikano kulturi : Malinče, Plačljivica (žena koju je moja majka vjerovatno vidjela u svojoj sobi sedamdesetih godina) i Djevica od Gvadelupe. Ulazeći u neko latinoameričko domaćinstvo, imate velike šanse da ugledate kip (ili čitav hram) Djevice od Gvadelupea.

Djevica od Gvadalupe

U latinoameričkoj kulturi, ona je ideal; obožavana katolička ikona, najčistiji oblik žene. Ona je Božija majka i svetica kojoj se molimo kad su naši voljeni na samrti ili nakon što kupimo loz igre na sreću. Ovaj oblik žene mi ne možemo nikad dostići. Postoji gušenje ženske seksualnosti u našoj kulturi; često se plašimo da smo slučajno seksi, a mislim da se strah podržava kroz idealizaciju Djevice od Gvadelupea. Ipak, ona pruža utočište mnogim Latinoamerikancima, te je to linija između drevnih vjerovanja i iskustava sa kojim se mi, feministkinje Čikana kulture moramo pomiriti.

Malinče ili gospođa Marina, robinja i ljubavnica španskog konkvistadora, Ernana Korteza, predstavlja latinoameričku žensku seksualnost. Ona je ikona naše kulture i ima ulogu u španskom osvajanju carstva Asteka, pa i poslije, donoseći jednog od prvih Mestika (osoba miješanih, evropskih i indijanskih korijena). Malinče je poznata po tome što je zavela Korteza i zbog njene uloge u ratu, te ljudi vjeruju da je ona simbol izdaje. I danas, u Meksiku se izraz „malinčista“ odnosi na nelojalnu osobu. Mnoge Latino djevojke se od rane mladosti uče da suzbijaju seksualnost, čije je oličenje Malinče. Ako ne čine tako, rizikuju da budu prozvane bludnicama od strane žena. Nema većeg razočarenja za jednog latinoameričkog oca. Plačljivica se potpuno razlikuje. Prvi put sam čula za nju još kao dijete, i znam da je priča o njoj dio folklora, međutim, mnogi ljudi vjeruju da je ona bila stvarna ličnost koja je živjela negdje u 16. vijeku. Bila je prevarena žena. Kada je njen suprug odlučio da je ostavi zbog druge žene, ona je utopila svoje dvoje djece u obližnjoj rijeci, od bola i iz osvete. Legenda kaže da luta obalama rijeka i jezera u Meksiku, Kaliforniji i na američkom jugozapadu, tražeći svoju djecu i naričući iz dubine svoje duše. Osuđena je da vječno živi „između“ – ne baš na zemlji, ali ne ni u zagrobnom životu. Latinoamerikanci plaše svoju djecu ovom pričom, kao upozorenjem da se ne bi udaljavali od kuće, no ja mislim da priča o Plačljivici još živi, jer podržava osjećaj da je žena po sebi grešna i da se mora držati pod kontrolom. To je drevno, besmrtno vjerovanje. Ove tri figure predstavljaju uloge u kojoj se može naći Meksikanka: la madre, la virgen, la puta, to jest, majka, djevica i bludnica.

Tlaxcala - Palacio de Gobierno - Verhandlungen Spanier

Mnoge Čikana feministkinje (kao što su Sandra Sisnero i Ana Kastiljo) su se bavile otkrivanjem i rušenjem ovakvog ozbiljno ograničavajućeg koncepta. Vjeruje se da ako srušimo štetnu ideologiju koju prepoznajemo i koja se ponavlja u priči o „Naše tri majke“, kako ih ponekad nazivamo, ispitujemo svetica- bludnica dihotomiju i mijenjamo ulogu žene u Hispano kulturi. Ja nisam odrasla uz feminističku ideologiju. Moja baka, tetke i majka su bile prezauzete poslom, podizanjem porodice i brigom o muškarcima (kao dobra latinoamerička žena,zar ne?) da bi razmišljale o pravu na planiranje rađanja i posljedicama seksualnog nasilja. Moja baka sigurno nije imala taj luksuz da može da sjedi i razmišlja o svom statusu u dominantno muškom svijetu, o tome šta li sve to znači. Ona je podigla šestero djece, brinula o skromnom domu i bavila se problemom rasističkih komšija (mi smo bili jedina obojena porodica u kvartu u to vrijeme), i dobila bi udarac od djeda ukoliko bi povisila ton za stolom. A stvari poput feminizma bile su rezervisane za gringo žene. U svom eseju „Gvadelupe – seks boginja“, Sandra Sisnero piše: “Djevica od Gvadelupe je tako uzvišen i nerealan ideal, da je to komično. Da li momci teže da budu Isus? Nisam nikad vidjela dokaz koji bi potvrdio takvu pretpostavku. Oni su bili bludni, dok je Crkva to ignorisala i ukazivala ženama na našu sudbinu – brak i majčinstvo. Alternativa je život bludnice.“ Čuvam plastificiranu karticu sa likom Gvadalupe (“ Kraljica Meksika“) , koja stoji sa rukama u položaju za molitvu, ogrnuta plavom tkaninom sa zlatnim zvijezdama (“da pokaže da je sa neba“, kaže moja baka) i crvenu haljinu. “Sveta svjetlost“ oko Gvadelupe simbolizuje da ju je Bog posvetio. Ona stoji na polumjesecu, a ja sam tek saznala da je to mjesec zbog mog istraživanja – cijeli svoj život pa do sad, pet nedelja pred moj 30. rođendan, mislila sam da je mjesec zapravo par rogova. Moji baka i djed su imali u hodniku svoje kuće veoma veliku sliku Djevice, a ja kad god bih prolazila hodnikom, iste kuće gdje je moja majka ugledala duha kad je bila tinejdžerka, vidjela bih rogove i osjećala bih se odvratno. Religija je bila misteriozna, skoro zastrašujuća za mene kao djevojčicu; rijetko je pružala sigurnost mojoj porodici i ostalim članovima naše Crkve. A mjesec koji drži Djevicu, sad znam, simboliše “vječnu nevinost“. Ta ideja je jedan od razloga zbog kojih sam odbacila mnoge priče iz Biblije; bezgrešno začeće je bilo potpuno nevjerovatno za mene. Ali znala sam kakav uticaj je imala na moje baku i djeda, kako su je u potpunosti i predano poštovali, te zbog toga nisam mogla da je potpuno odbacim. Ja sam najstarija unuka, a s tim dolazi određena odgovornost i dužnost – vjenčati se, imati djecu, biti primjer mlađim članovim porodice. Ja sam izuzetak, bez djece, skoro tridesetogodišnjakinja i pisac. Do nedavno, ova Čikana feministkinja ne bi prepoznala svoj odraz u ogledalu. Kad sam bila tinejdžerka, školski drug je rekao “spik“, u mom prisustvu govoreću o drugom meksičkom djetetu u razredu… . Znala sam da je riječ rasistička i zlonamjerna, ali nisam ništa rekla. Ja sam, takozvana “Latina koja može proći kao bjelkinja“. Kada me pogledate, vidite “veta“, bijelu djevojku. U srednjoj školi sam se više uklapala sa bijelim djevojkama, zato što sam izgledala kao one. Osjećala sam se prijatno s njima, jer nisam bila prihvaćena od strane drugih Latinoamerikanki, a to je vjerovatno jer se ni one nisu osjećale prihvaćeno s moje strane. Znala sam da su Meksikanci spuštali glavu, čak i u Zalivskoj oblasti (San Franciska op.p.), gdje sam rođena i koji je dom milionima Latinoamerikanaca, a nisam htjela osude zbog nečeg o čemu nisam govorila – mojoj rasi. To je, uglavnom najveća privilegija onih koji izgledaju kao bijelci, tačnije, da ne izgledaju kao manjina. Stidim se svog snobovskog ponašanja kad sam bila tinejdžer, dok moj djed sa jakim španskim naglaskom i tamnom kožom, nije imao taj luksuz da bira između prihvatanja ili odbijanja svog naslijeđa. Kada sam odrasla, trudila sam se da prihvatim i cijenim ono što je djed sa mukom sačuvao za nas, identitet u tuđoj zemlji. Žene poput Sandre Sisnero i Ane Kastiljo su posvetile rad i život modernizovanju i redefinisanju naše ograničavajuće kulturne ideologije; ovo mi je pomoglo da bolje razumijem žene u mojoj porodici. Žene poput moje bake, tetke, majke, sve koje su se mlade udale i rodile djecu, pomogle su i divljim ženama kao što sam ja, da razumiju složenost savremenog shvatanja bez kidanja veza sa našom tradicijom. Ne znam ko bih bila bez njih.

Originalni tekst pogledajte na blogu: http://thehairpin.com/2014/06/la-malincha-la-llorona-la-virgen-my-mothers-ghost-stories

Ukoliko vas više zanima o ovoj temi pogledajte https://rebeccambender.wordpress.com/2014/05/23/llorona-latino-studies/

facebooktwittergoogle_pluslinkedinby feather

You may also like...

Ostavite odgovor