Levijatan i druge nemani

Kanididat za prestižnog Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja izazvao je žestoke i oprečne reakcije u društvu iz kojeg dolazi i prije premijere koja je zakazana za 5. februar. Riječ je o ruskom filmu Levijatan režisera Andreja Zvjagniceva i scenariste Olega Njegina. Film je već nagrađen Zlatnim globusom i nagradom za najbolji scenario u Kanu, a našoj publici je predstavljen prošle godine na Festvalu evropskog filma na Paliću, gdje je kao najbolji osvojio Zlatni toranj.
Režisera optužuju da njegov film narušava imidž Rusije u svijetu, da je neprijateljski prema Putinu. Nedopustivo im je da se iz budžeta finansira film koji govori loše o Rusiji. Kažu da klišeima o Rusiji i Rusima kupuje naklonost Zapada, a ministar kulture u vladi Ruske Fereracije kaže da film odiše egzistencijalnom bespomoćnošću „Koga on to voli? Zlatne statue i crvene tepihe, to je bar očigledno“ kaže dotični Medinski. Njega podržava predstavnik crkve, iako film po sopstvenom priznanju nije ni pogledao.

Jasno je da u sistemu gdje misliš svojom glavom i prikazuješ sliku kakva jeste, ili bar misliš da jeste jer ti tako vidiš, to mora naići na osudu nekog kome je sve potaman. Kada čistiš zamagljeno i zaleđeno staklo makar na njemu bio najljepši vitraž da bi vidio napolje, ti to radiš jer si strani plaćenik. Vladajući sloj društava poput ruskog a i srpskog s obje strane Drine, takve naziva izdajnicima. Za njih je i Platon izdajnik sa svojim mitom o pećini. Šta će nam svjetlo kad vođa kaže da su sjenke prave.

Filmska priča je inspirisana sličnim američkim filmom. Levijatan je država protiv koje pojedinac nema nikakav izgled da uspije. Borba pojedinca protiv sistema je vanvremenska i nadnacionalna. To ne mora nužno biti Rusija, može biti i Srbija ili Republika Srpska ili bilo koja zemlja Jugoslavije, to može da bude i borba protiv EU birokratije, kao i borba američkih starosjedelaca za svoju zemlju i svoja prava, mogu da budu prevareni iz Nju Orleansa. Ona ti uzima i ruši svijet i život, a nudi mrvice, prosto jer se tako može nekom političaru, tajkunu, popu ili svima njima zajedno. Svi mi koji živimo na prostoru Jugoslavije lako možemo da se postovjetimo sa glavnim junakom. Svi smo doživjeli da je službenik odsutan da ne prihvataju žalbu ili tužbu, da policija hapsi i kažnjava samo one koji nisu dio te nemani koju zovu državom.
Dio koji se odnosi samo na naše podneblje i našu crkvu koja se više bavi homoseksualcima nego gladnima, je ta parohijalna kultura koja govori da je vlast od Boga. Na otetoj zemlji lokalni gradonačelnik podiže svoju zadužbinu, a vladika drži liturgiju gdje govori kao samo istina spasava. Zvuči li vam poznato podizanje hrama da bi se umirila savjest ili oprali grijesi?
Sliku sa stereotipima kako kažu kritičari, nije stvorio film već politika korumpiranih i pijanih. Politika sile, pljačke i bahtatosti svake vrste. Predsjednik opštine koja otima zemlju i radionicu glavnom junaku filma neodoljivo podsjeća na mnoge i u našim skupštinama i vladama, a o opštinama da ne govorim. Možda ovaj film nagrade kupi jer je Ruski a kritikuje i ukazuje na loše u Rusiji, sve u sklopu kampanje koja se vodi protiv Rusije. Ni taj Oskar ne ide uvijek za umjetnost i stvaralaštvo već često onako politički, da se pošalje neka poruka. Ovaj put to može da bude Levijatan, koji to i zaslužuje, ako se sjetimo mogih osrednjih priča i klišea kojima je ranije dodjeljivan Oskar. Sjećamo li se „Ničije zemlje“ koliko je tu klišea, otrcanih fraza i pokušaja da se bude duhovit, dok se obrađuje nešto što je sve samo ne smiješno.
Veliki ruski umjetnici su često bili progonjeni od strane vlasti. Današnji cenzori podsjećaju na svoje prethodnike. Ni njima nije jasno da će pokoljenja koja dolaze na film gledati kao na svjedočanstvo o ovim vremenima. Da će se ponostiti ukoliko film dobije oskara i da se niko neće sjećati izjava negog ministra ni njegove „mudrosti“, a ni osude crkve što isti prikazuje korumpirane popove.
Razmislite koliko se ova priča odnosi i na naše prostore. Ko može da se suprotstavlja vođi kada dijeli pare svome kumu i sinu, kada se on samo ugleda na velikog slovenskog vođu. Eto i on daje drugu da pravi most do Krima. Ko ima pravo da snima film drugačiji od „Za ljepšu Srpsku“ kada je Srpska najljepša iz vazduha. Prizemljenje stvara probleme i te slike koje prave izdajnici i strani plaćenici. To se sve mora osuditi i zabraniti.

facebooktwittergoogle_pluslinkedinby feather

You may also like...

Ostavite odgovor