Kako sačuvati Srpsku

Skoro četvrt vijeka postojanja je pred nama. Gdje je Republika Srpska danas, kuda ide i još važnije, kako ide? U čemu je kulturna posebnost Republike Srpske? Gdje su tačke koje pokazuju posebnost unutar srpskog korpusa? Može li se sačuvati autentičnost, da se ne ode u potpunu Srbijanizaciju srpske kulture ali i da se spriječi potencijalna težnja za separacijom i lažnom posebnošću, kao što je slučaj u dijelu Crne Gore? Koliko ima Bosne u Republici Srpskoj, a koliko Republike Srpske u Bosni? Živimo u vremenu kada odrastaju prve generacije koje se odriču Bosne. Mladi ljudi koji se ježe na pomen Bosne i Hercegovine, a na opsaku “bosanci” odgovara se „mi smo iz Republike Srpske“.

Politički i kulturno Republika Srpska je pred velikim izazovima. Snage i znanja da se spoznaju istinske vrijednosti i počne djelovati, nema. Sve usljed loše selekcije kadrova, nepotizma, neznanja, nedostatka morala i časti. Suštinu postojanja Republike, političke elite vide kao odbranu od napada istinskih i lažnih, borbu za vlast, položaj, fotelju. Odličan izvor ličnog blagostanja, rješavanja svojeg egzistencijalnog pitanja. Umjesto da suštinu postojanja tražimo u kulturnom identitetu, u njegovanju vrijednosti građanskog društva. Banjaluka nikako da preuzme tu ulogu centra Republike Srpske, da se građanski definiše ka Republici Srpskoj od Novog Grada do Trebinja,, bez lokalizma ograničenog na Krajinu, gdje svako okretanje ka građanskom vodi ka Bosni i za Banjaluku ostavlja status sarajevske provincije, vječno ljubomorne na nekoga.

S druge strane, odricanje od Bosne siromaši Republiku Srpsku, baca ružnu sjenu na sve napore i ideje ljudi koji čine kulturnu suštinu srpskog bića s ove strane Drine, pa i šire. Bosna je bila više od moranja i za Šantića i za Kočića, Dučića, Andića, Selimovića, Ćopića, Kulenovića, Ćorovića, Ekmečića i mnoge druge. Pa za Principa, Čubrilovića i ostale Vidovdanske heroje. Mi se Bosne ne možemo odreći, moramo brinuti i o Mostaru, i o Prebilovcima, o Žitomisliću. Kako da zaboravimo Sarajevo, da se odreknemo Jeftanovića, Despića, Gavrilovog groba. Da napustimo Petrovac, Glamoč, Grahovo, Drvar. Kako boreći se protiv napada na Republiku Srpsku koji dolaze iz današnjeg bošnjačkog Sarajeva, naći način da se brani Srpska, a da se ne mrzi Bosna i da je se ne odreknemo. Ovo pitanje niko ne postavlja, a kamo li da se traži odgovor.

Kulturni identitet Srba s lijeve strane Drine nije prepoznat ni u Republici Srpskoj, a ni šire. Slabo poznavanje prošlosti, nedovoljna afirmacija ustanaka u Bosni i Hercegovini protiv Turaka, pa i protiv Austrougarske. Stidljivo se pominje borba u Drugom svjetskom ratu. ZAVNOBIH slave drugi, dok mi ćutimo, iako i te kako imamo šta da slavimo i čime da se ponosimo. U moru novih naziva za srpski ili srpsko-hrvatski jezik, Republika Srpska se udaljava od ijekavice. Ekavski izgovor se sve više nameće, i medijski i kulturno. Dnevne novine iz Srbije koje imaju izdanja za RS kao po pravilu izlaze na ekavici, čak i ijekavske izjave i intervjue ekavizuju. S druge strane u Krajini je prisutna kroatizacija, ovo se posebno odnosi na najmlađe, kojima se preko televizija serviraju sinhronizovani crtani filmovi na hrvatskom. O reklamama koje dolaze iz Hrvatske da ne govorimo, i dok oni za svoje tržište insistiraju na reklamama sa govorom koji je njima prihvatljiv u Republici Srpskoj je prisutno i dozvoljeno sve. Javni servis, koji je i pored uvođenja drugog “RTRS plus-a”, nije učinio ništa u smislu produkcije, dokumentarnog i igranog programa. Emisija o povratnicima u Federaciju BiH nema, kao ni o onima koji su se vratili u Republiku Srpsku Krajinu. Nešto slično već postoji na Radio televiziji Vojvodine u emisiji Hronika Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema.

Kada je u pitanju obrazovanje, obrazovni programi Republike Srpske i Srbije nisu usaglašeni ni oko ključnih pitanja. Udžbenici za osnovnu i srednju školu nisu jedinstveni i ako ima i prostora i razloga za to. Kosovo i Albanija su već usaglasili obrazovne sisteme i iz identičnih udžbenika uče istoriju, geografiju, iste čitanke i tako dalje. Noslac reformi visokog obrazovanja u Republici Srpskoj je Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske. Reformisanje se uglavnom odnosi na dva javna univerziteta, Univerzitet u Istočnom Sarajevu i Univerzitet u Banjaluci. Na reformisanje privatnih visokoškolskih ustanova niko i ne pomišlja. Visoko obrazovanje u Republici Srpskoj se od formiranja nalazi u nekoj vrsti reforme. Možda upravo to pretjerano reformisanje, a pri tom ne zalaženje u suštinu problema takođe predstavlja problem. Reforme pritisnute potrebom za prilagođavanjem koja dolaze spolja, bilo zbog usklađivanja sa zakonima i obrazovnim sistemom unutar Bosne i Hercegeovine bilo zbog prilagođavanja evropskom okviru obrazovanja slabo prate potrebe stanovnika Republike Srpske. One su uglavnom kozmetičke, studenti traže više rokova, profesori veća prava pri izboru zvanja, duži staž ili prava za izbore dekana, rektora i slično.

Stanje u zdravstvu i socijalnoj zaštiti nije u nimalo boljem položaju. Sve više lijekova skida se sa liste koju pokriva osiguranje. Odlazak ljekara i medicinskog osoblja na Zapad je trend koji će se nastaviti. Iako ovo nije samo problem Republike Srpske, mi ćemo se pored loših uslova u bolnicama, vrlo brzo suočiti i sa sve lošijim kadrom. Fond penzijskog i invalidskog osiguranja je nedavno prešao na trezorsku isplatu penzija. Penzije su niske, a prestale su biti redovne. Problem budućih penzionera koji plate i doprinose primaju prijavljeni na minimalac, je ono što će da predstavlja problem u narednom periodu. Usljed minimalne uplate doprinosa, penzije budućih penzionera neće ni izbliza biti dooljne za život. O tome se ne brine i nema ideje kako da se riješi. To pokazuju i premijerove izjave koji krivi radnike jer rade na crno.

Manjak demokratske i građanske političke kulture je ono što je veći izazov od svih spoljnjih prijetnji za Srpsku. Partijašenje koje nema osjećaja za veću vrijednost od napada na političkog protivnika. Gdje se ni u slavlju ni nesreći ne može djelovati jeddinstveno niti imati konsenzus o ključnim pitanjima.

Republika Srpska je zarobljena između želje za samostalnošću i Dejtonskog ustava koji garantuje postojanje i opstanak. Nalazi se u stalnom defaznivnom stavu, trpeći napade, dok se kruni ono što je nastalo voljom i borbom za slobodu i dostojanstvo. Proslava Dana republike je više od praznika, vjerskog, nacionalnog, to je ponovni pokazatelj da dostojanstvo i sloboda i dalje ideali našeg naroda. Ono što je ključno pitanje danas je kako tu slobodu sačuvati i učvrstiti? Kako vratiti dosotojanstvo nezaposlenom borcu, osiromašenom penzioneru. Pitanje svih pitanja ipak je kako omogućiti rađanje i spriječiti da nas bijela kuga ne počisti s ovog prostora. To pitanje je važnije i od praznika i referenduma i svega drugog.

facebooktwittergoogle_pluslinkedinby feather

You may also like...

Ostavite odgovor