J….. se devedesete i još neke

Dobro veče moje dame i gospodo, ovo je ploča o devedesetim i kakva je da je od devedesetih neće biti gora to je sigurno. – Đorđe Balašević

Sa malih ekrana se često čuje „Vraćamo li se u devedesete?“ Tako „veliki“ novinari pokušavaju da daju neki sud i okarakterišu stanje u Republici Srpskoj i BiH. Nisu mi jasni ti umovi koji porede život u miru sa onim u ratu, ma šta ja mislio i o ovim smrdljivim dvijehiljaditim.
Kada god čujem priču o devedesetim, bude mi mučno. Nije važno je li to priča o nekom koncertu koji se priznaćete, ironično naziva „vesele devedesete“, ili neka slavska priča o ratu ili prosto torokanje staraca o pravim vremenima uz obavezno „a danas Bože sačuvaj“. Nije ovo sada neka apologija moje generacije a ni mladih u cjelini. Nije ni neka kritika starijih koji su takvi kakvi su zaslužni što smo mi ovakvi kakvi smo.

No da krenem redom.

Nedavno sam ponovo doživio da slušam kako smo mi loši, kako smo generacijski nikakvi.
Mi iz osamdeset i neke smo tih devedesetih imali godina taman da budemo školarci. Sjećanja na taj period pomješana su sa onim što sam naučio i čuo kasnije. Međutim neke stvari nije trebalo učiti, svi smo ih osjetili i doživjeli i ako se malo zamislimo sjećanja će početi da naviru.
Sjećate li se odjeljenja koje broji četrdeset šestoro djece? Ne, nije bilo više djece, prosto nije bilo mjesta zbog ljudi koji su morali da napuste svoje kuće i da im djeca nađu trenutak mira, eto baš u tom mjestu i razredu gdje sam se i ja našao. U školskoj klupi se guraju četiri mališana i pokušavaju da napišu prva naučena slova. Nema knjiga, nema sveski, olovke iz nekih donacija. Sjetio se neko da ima i nas koji nešto učimo u svom tom ludilu. Radne sveske već ispisane, brišu se, da bi ih mi ponovo ispisivali i vježbali u njima. Čini mi se da nikada neću zaboraviti ono „ovo vam je novi drug“ izgovara učiteljica, dok drži ruku na glavi nekog uplašenog djeteta koje gleda punu učionicu nepoznate djece. Ta scena se ponavljala toliko puta, dok se svi nisu navikli da eto uvijek može upasti neko novi. A taj novi bio je tu kratko, nastavljali su dalje, tamo gdje su im roditelji našli smještaj i vjerovatno su ponovo morali da budu predstavljeni kao „novi“ drug. Mnoge od njih nismo stigli da upoznamo. Kasnije sam saznao da su to bila djeca iz Sarajeva, kada su „velike vođe“ odlučile da se ljudi isele i da na ledini grade novo Novo Sarajevo jer to bilo vrijeme malih ljudi i sumanutih ideja o gradnji novijih novih gradova i starijih starih mostova. Tada je pola razreda bilo iz kampa, a kamp je bio izbjeglički. Oni su, valjda ophrvani istim ili sličnim mukama i isprepletanim sudbinama pazili jedni na druge. A družili su se činilo mi se mnogo bolje od nas koji nismo imali tu nesreću da ostanemo bez doma. Bili su odlični u sportu, a igrali su sve. Ko zna koliko je takve djece na svim stranama u svim mjestima.
Sjećate li se čokolade, pravljene u tepsiji, od mlijeka u prahu kojeg je od nekud bilo u ogromnim količinama. Veselili smo joj se iako nije bila slatka, ali bar nas je ime podsjećalo na pravu. Tu je i puding u tamno smeđoj teglici sa plavom etiketom na kojoj je bio žuti mjesec, no ni on nije bio naročito sladak pa smo u njega sipali šećer. Prazne prodavnice, plate koje su bile u nekim našim dinarima, sa toliko nula da nisam ni znao koji je to broj.
Učiteljice koja nas je tjerala da pjevamo neku grčku pjesmu o Makedoniji jer je ona bila tamo, a eto Grci su nam braća, pa smo morali da govorimo riječi čije značenje vjerovatno ni njoj nije bilo jasno. Ponavljanje svih molitvi prije i poslije učenja, učenja istih za prije i poslije jela. Pa glupost sa ekavicom, jer zaboga ijekavica nije samo naša već i drugih. Tako sam u svojoj zbunjenosti u diktatu napisao „Han Pesak“ a učiteljica me izgrdila pred cijelim razredom.
Sjećate li se očeva koje smo sretali svake treće sedmice, zabrinutih majki, tetki, stričeva, baba i đedova. Sjećam se gluposti Rista Đoga koje su služile umjesto crtanog filma kada je bilo struje. Igranje koje je pratilo ono obavezno „tišina, ćuti dnevnik“, a dnevnici sve jedan za drugim. Mi smo ih dijelili na duge i kratke.
Koliko je ljudi izgubilo živote, kojiko je djece bez roditelja, koliko roditelja bez djece. Sjećam se kada su javili da je poginuo ujak. Koliko je samo majki poput moje babe? U Drugom svjetskom ratu je ostala bez oca, stričeva, a posljedni rat joj je uzeo sina. I sada je neko sebi dao za pravo da ih vraća u devedesete, ma i da ih podsjeća na te devedesete. Koje i onako ne zaboravljaju.
Dvijehiljadite su bijedne uz sumanuto ponavljanje mantri iz devedesetih. Ponavljaju ih svi, političari, mediji, kulturni i prosvjetni radnici. Svaki dnevnik više od decenije počinje nekim zločinom i nesrećom, podsjeća se na smrt i ubistva završavajući „niko nije odgovarao“. Na drugim stranama ista slika, i ako je za njihov usud i nesreću neko odgovarao to im ni izbliza nije dovoljno, nije kako bi oni htjeli. Mir nije nikome po mjeri, jer su u ratu postali to što su sada. Od fukare do gospode. Oni koji se nisu isticali ni u čemu istaklo je ono najgore što može zadesiti društvo, rat.
Mi nikakvi, generacijski loši slušamo to i gledamo. Gledamo kako preživljavamo bez posla ili sa minimalcem, na kredit i pozajmnicu. Živimo kod roditelja, vozimo njihova kola i dalje nas hrane. Slušamo kritike uhljebljenih da se prodajemo da smo zatrovani, da smo besperspektivni i bez osmjeha na licu. Zamjera nam se ako odlazimo, a smetamo jer ostajemo.
I da, da završim jebite se i devedesete i još po neke, a što se tiče Balaševićeve pjesme, ne zaboravite da je njegova generacija i odgovorna što su bile takve, a ono što govori da su imali nisu stvorili oni već neki drugi, valjda bolji ljudi.

facebooktwittergoogle_pluslinkedinby feather

You may also like...

Ostavite odgovor